Sin: Tata, mogu li te nešto pitati?
Otac: Naravno. Što je bilo?
Sin: Tata, koliko zarađuješ na sat?
Otac: To se tebe ne tiče. Zašto pitaš?
Sin: Samo želim znati . Molim te reci mi koliko zarađuješ na sat?
Otac: Ako baš moraš znat, 20 kn.
Sin: Aha...
Sin: Tata možeš li mi pozajmiti 10 kn?
Otac je pobjesnio
Otac: Ako je jedini razlog zašto mi tražiš novac to što bi htio kupit neku glupu igračku ili napraviti neku drugu koještariju, momentalno da si otišao u krevet! Ubijam se od rada da bih zaradio za sve nas, a ti samo misliš o sebi i svojim prohtjevima!
Dječak je pokunjen otišao u sobu i zatvorio vrata.
Otac je sjeo za stol i bio sve bjesniji zbog pitanja koja mu je dječak postavio. Kako se usuđuje pitat takve stvari? Nakon sat vremena, otac se smirio i razmislio malo o svemu: 'Možda mu je nešto zaista bilo potrebno, pa mi je zato tražio 10 kn. Uostalom, rijetko kada mi traži novac.' Otac je potom otišao u sinovljevu sobu.
Otac: Spavaš li, sine?
Sin: Ne tata, budan sam.
Otac: Razmišljam nešto...možda sam bio previše grub. Danas mi je bilo naporno na poslu pa sam se istresao na tebi. Evo ti onih 10 kn koje si tražio.
Dečak se nasmijao i razdragano rekao: 'Hvala ti tata!' Potom je uzeo zgužvane novčanice, koje su bile pod jastukom. Otac je primjetio da on već ima nešto novca, pa se opet krenuo ljutiti. Dječak je polako prebrojao novac, i potom pogledao oca:
Otac: Šta će ti još novca, ako već imaš toliko koliko si tražio?
Sin: Nisam imao dovoljno, ali sad imam...Tata, imam sad 20 kn! Mogu li kupiti 1 sat tvog vremena? Molim te dođi sutra ranije s posla, da bismo svi večerali zajedno!
Otac se osjećao slomljenim. Zagrlio je svog sina i molio ga da mu oprosti.
-------------
Samo kratak podsjetnik svima koji puno rade u životu. Ne smijemo dozvoliti da vrijeme prođe, a da ga ne provedemo sa ljudima koji su nam zaista važni u životu i koje volimo. Sljedeći put se prisjetite da provedete 20 kn svog vremena sa osobama koje volite! Jednog dana kada umremo, posao će raditi neko umjesto nas, ali obitelj i prijatelji koji ostanu osjećati gubitak do kraja života.
