Dva vuka u nama

 

Jednom davno, neki je stari Cherokee svome unuku ispričao jednu životnu istinu:

- U nutrini svakog čovjeka vodi se bitka, kao borba između dva vuka. Jedan vuk predstavlja zlo, predstavlja: bijes, zavist, ljubomoru, pohlepu, aroganciju, krivnju, srdžbu, egoizam... Drugi vuk predstavlja dobro, predstavlja ono što pruža: užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje, vjeru...

Mali Indijanac se zamisli. Sve svoje misli usmjeri na dubinu djedovih riječi te ga zapita:
-Koji vuk na kraju pobijedi?

- Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš...

Legenda Cherokee Indijanaca

Postoji jedna legenda Cherokee Indijanaca o obredu prelaska dječaka u zrelo doba. Naime, otac bi odveo svog sina duboko u šumu, stavio mu povez preko očiju i ostavio ga tu samog! Od dječaka se zahtijevalo da cijelu noć nepomično sjedi na jednom posječenom stablu i da ne smije da skine povez sa očiju sve dok ne osjeti prve zrake sunca na svojemu licu.

Nije smio plakati, niti zvati pomoć.

Kada preživi noć, postat će ČOVJEK.

Zabranjeno mu je bilo da priča drugim dječacima o svom iskustvu, jer je svaki od njih morao da uđe u zrelo doba na svoj način. Dječak je naravno bio strašno uplašen. Mogao je oko sebe čuti sve vrste zvukova. Od krikova divljih zvijeri, raznih ptica, pa do udaljenih glasova ljudi koji bi ga isto tako mogli povrijediti ili možda ubiti. A neprestano je osjećao i huk vjetra koji mu je nosio u lice travu i zemlju. Ali ipak mali indijanac sve je to hrabro podnosio. Znao je da je to bio jedini načini da se postane zreo čovjek.

Konačno, nakon užasno proživljene noći, izašlo je sunce i on je mogao da skine povez sa očiju.

I tek u tom trenutku mali Cherokee Indijanac otkrio je da je njegov otac sve vrijeme sjedio pored njega na drugom posječenom stablu i pazio da mu se nešto loše ne dogodi!

*********

Isto tako ni mi nikad nismo sami. Neko uvijek pazi na nas.

Kralj sa jednim okom i jednom nogom

Davno, živio je jedan kralj koji je imao jedno oko i jednu nogu. Silno se trudio da sakrije svoje mane i prikazao sebe kao i ostali kraljevi koji su bili veliki ratnici.

Jednog dana zatražio je da ga naslika neki od velikih slikara u kraljevstvu. Bilo koji. Međutim niko se nije usudio da napravi sliku, jer bi tako morao naslikati kralja bez jednog oka i bez jedne noge. Tako da su svi redom odbijali kraljevu želju, odnosno pobjegli bojeći se za svoj život.

Ali konačno, kraljevi dvorani uspjeli su nagovoriti jednog slikara koji je ipak pristao da naslika kralja.

Bila je to izuzetna slika koje je iznenadila sve na dvoru.

Slikar je, naime, naslikao kralja u lovu kako PUŠKOM NIŠANI U JELENA. Ciljao je sa jednim okom zatvorenim i klečao sa jednom nogom ‘savijenom’!

Zašto i mi ne bismo mogli ‘slikati’ druge, tako što ćemo skrivati njihove mane, a isticati njihove pozitivne vrline. 

Pismo oca

Ako te niko ne voli, moja je radost voljeti te.

Ako plačeš, želim te utješiti.

Ako si slab, daću ti svoju snagu.

Ako te niko treba, ja te trebam.

Ako si beskoristan, ja ću ti posvetiti pažnju.

Ako si prazan, ispuniće te moja punoća.

Ako te je strah, ja ću te nositi na svojim leđima.

Ako želiš hodati, ići ću s tobom.

Ako me zoveš, uvijek ću doći.

Ako se izgubiš, nemoj zaspati prije nego što te nađem.

Ako si umoran, biću tvoj odmor.

Ako griješiš, ja ti već opraštam.

Ako mi se obraćaš, molim te, oslovljavaj me sa ‘ti’.

Ako me tražiš, za tebe ću biti kao poklon.

Ako me trebaš, ovdje sam, u tebi.

Ako se protiviš, ne želim te prisiljavati.

Ako si u tami, svjetlo sam tvojim koracima.

Ako si gladan, dajem ti hljeb života.

Ako si nevjeran, ja sam vjeran.

Ako želiš razgovarati, biću tvoj sagovornik.

Ako me budeš gledao, vidjećeš istinu svoga srca.

Ako si u zatvoru, ja ću te pohoditi i osloboditi.

Ako se slomiš, ozdraviću tvoje prijelome.

Ako se uprljaš, ne želim da spašavaš samo svoju prividnost.

Ako misliš da sam tvoj suparnik, znaj, ne želim biti iznad tebe.

Ako želiš vidjeti moje lice, gledaj cvijet, izvor, dijete…

Ako si odbačen, biću tvoj saveznik.

Ako te svi zaborave ja te zaboraviti neću.

Ako nemaš nikoga, imaš mene.

Ako budeš ćutao, moja će se riječ nastaniti u tvome srcu.

Tvoj otac

Više je blagoslovljen onaj koji daruje, nego onaj koji prima!

Mladi student na jednom sveučilištu krenuo je u šetnju sa svojim profesorom. Dok su šetali i razgovarali ugledaše pokraj puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.

Student reče profesoru:

“Idemo se našaliti sa seljakom: sakrit ćemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i gledati  njegove reakcije dok ih bude tražio.”

Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i gledati  njegovu reakciju.”

Student to i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.

Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te počne promatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u svoj džep, te nastavio obuvati drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić.

Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez kruha, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spašeni.

Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima. 

Profesor ga upita: “Je li bi bio sretniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?” 

Mladić mu odgovori: “Naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: ‘Više je blagoslovljen onaj koji daruje, nego onaj koji prima!‘” 

Biti kao ptica

Jeste li već motrili ptice koje se nađu pred nekim problemom, npr.  prilikom gradnje gnijezda? Danima i danima one grade svoje gnijezdo skupljajući razne materijale, često donoseći ih izdaleka…

Kad završe gnijezdo i kad su spremne položiti svoja jaja u nj,  često se dogodi da ga nevrijeme,  ljudsko ‘djelo’  ili neka životinja uništi i tada im propadne sve što su gradile.

Što tada učini ptica? Onemoća i napusti svoj rad?  Nikako!  Ona počinje ponovno i ponovno, sve dok jaja ne položi u gnijezdo.

Dogodi se, također često, prije nego li se izlegu mladi ptići, da životinja, dijete, nevrijeme, unište to gnijezdo, ali ovaj puta s dragocjenim sadržajem…

Vrlo je teško početi ponovno od nule.

Ali ptica nikad ne zastane, ne uzmakne.

Ona nastavlja pjevati i graditi, graditi i pjevati…

Imate li ponekad osjećaj da vaš život, posao ili vaša obitelj nisu ono o čemu ste sanjali?

Imate li nekad želju reći: “Dosta, to što nastojim, ne vrijedi truda, to je previše za mene!”?

Osjećate li umor zbog svakidašnje borbe za život, zbog narušenog povjerenja, nepostignutog cilja onda kad ste već bili sigurni da ste ga postigli?

U životu svatko ponekad doživi udarce, ali ne zaustavljajte se nikada. Ako vam pomaže, izrecite molitvu, nadajte se boljem. Ne dopustite da vas zaokupe problemi nastali za životnih borbi…

Pokušajte ih nadići i rješiti.

Pokupite komadiće svog nadanja, ponovno ih složite i počnite ispočetka! Kao ptice!

Nije važno što će se dogoditi! Ne odustajte nego samo idite naprijed. Život je stalna borba, ali vrijedi truda prihvatiti ga!!

I nemojte nikada prestati pjevati! 

Zašto žene plaču - poučna priča

Žena-plače 

Dječak upita svoju majku: “Zašto plačeš?”

“Zato što sam žena” – odgovorila mu je.

“Ne razumijem” – rekao je dječak.

Mama ga je samo zagrlila i rekla: “Nikada i nećeš."

Kasnije je upitao oca: “Zašto mama plače bez ikakvog razloga?”

“Sve žene plaču bez ikakvog razloga” – bilo je jedino što mu je otac znao reći. 

Dječak je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču.

Na kraju je nazvao Boga. Kad ga je dobio, upitao ga je:

“Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?”

Bog odgovori:

“Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna.

Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovog svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu.

Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njene djece.

Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kada svi drugi odustanu, i da se brine za svoju porodicu u doba bolesti i nevolje bez prigovora.

Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njeno dijete veoma povrijedilo.

Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove greške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce.

Dao sam joj mudrost da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njenu snagu i odlučnost da stalno bude uz njega.

I napokon, dao sam joj suzu da je isplače.

To je samo njeno na korištenje kad god joj zatreba.

Vidiš, sine moj, ljepota nije u odjeći koju nosi, u njenom tijelu, ili u načinu na koji se češlja.

Ljepota žene mora se vidjeti u njenim očima, jer to je ulaz u njeno srce – mjesto gdje stanuje ljubav.” 

Izvor: Blog - Poučne priče - www.poucne-price.blogspot.com

Prsten na malom prstu lijeve ruke

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” 

Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.

“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:

“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…

Važno je slušati

Jednom je prilikom bijelac pozvao svoga prijatelja indijanca u goste u veliki grad.

Bijelac je poveo indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali indijanac najednom reče:

"Čujem cvrčka!"

"Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame, ti možeš čuti cvrčka" - reče bijelac.

Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka.

"Kako?" – upita bijelac.

Indijanac na to zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. Novčić zazveči! Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mjestu odakle je dolazio zvuk palog novčića.

"Ono što si naučio slušati čut ćeš, ma kakva buka bila, gdje god bio" – odgovori indijanac

"vidiš, ovi ljudi su u buci čuli novčić ali cvrčka nisu čuli."

Ne možeš udovoljiti svima

Bio nekoć neki bračni par koji je imao dvanaestogodišnjeg sina i magarca.

Odlučili su otputovati kako bi radili i upoznali svijet.

I zaputili se sa svojim magarcem.

U prvom su selu čuli komentare: "Pogledajte samo ovog neodgojenog neotesanca... Dok on jaše na magarcu, njegovi roditelji moraju iza njega klapati."

Na to žena reče svome čovjeku: "Nećemo dopustiti da ljudi pričaju loše o našemu sinu."

Čovjek skine dječaka s magarca i sam ga zajaše.

U sljedećem selu čuli su kako ljudi govore: "Vidite ovoga bezobraznika... Pušta da mu žena i dijete pješače, dok je on zajahao magarca."

Nakon toga su zamolili majku da se popne na magarca, dok su otac i sin vodili živinče.

U trećem su selu čuli kako ljudi govore:

"Jadni čovjek! Premda je cijeloga dana teško rintao u polju, prepustio je ženi da jaše na magarcu. K tome i vidite to jadno dijete: Pored takve nemajke on se nema kada radovati ni nasmijati."

I nastaviše put jašući svih troje na magarcu.

U sljedećem su selu čuli komentare od ljudi: "Pa ovih troje su zbilja stoka u usporedbi sa živinčem na kojemu jašu. Pa slomit će jadnom magarcu kralježnicu pod svojim težinom."

I odlučiše da će svih troje ići pješke pored magarca.

U sljedećem selu nisu vjerovali svojim ušima kad su čuli kako ljudi govore: "Pa, pogledajte samo te idiote! Pješače premda imaju živinče koje bi ih moglo nositi."

Sedam prutova - poučna priča

Imao otac sedam sinova, sedam svađalica. Svađajući se zanemariše sav kućni posao i sve im pođe naopako.

Bilo je sebičnih i rđavih susjeda koji su se radovali njihovom svađanju i njihov nazadak skretali su na svoju korist. Lako je grabiti ondje gdje nema ko da čuva, kad se čuvari među sobom svađaju.

Videvši da će biti zlo i naopako, otac se strašno zabrinuo. Jednog dana skupi sinove oko sebe, pa im pokaza sedam prutova povezanih u jedan snop i reče:

- Koji od vas ovaj snop prelomi, onome ću dati deset dukata.

Sedam sinova pokuša da prelomi snop: probali su ovako i onako, te naposletku svaki reče da ne može.

A otac će im onda:

- Čudim se da ne možete, a prutove je sasvim lako prelomiti.

On odreši uzicu kojom je bio snop vezan, štapići se razmakoše i on jedan po jedan prelomi bez po muke.

Sinovi su se nasmijali:

- E, to je lako! Tako bi moglo i nejako djete!

Otac završi:

- Evo vam, sinovi moji, slike i prilike vaše. Ne budete li snop, tada ste kao ovih sedam prutova koje, kao što ste sami rekli, može slomiti i nejako djete. 

Ljubav i Ludost - meksička narodna priča

Priča se kako su se na zemlji nekada davno susrele sve ljudske osobine i osjećaji.

Ipak Dosada je u tom neobičnom društvu stalno zijevala. I kad je već treći put zijevnula, Ludost je, luda kao i uvijek, predložila: "Hajdemo se igrati skrivača!" 

Spletka je značajno podigla obrvu, a Znatiželja je, u nemogućnosti da se suzdrži upitala: "Kakva je to igra?" 

"To je igra u kojoj ja pokrijem oči i brojim do tisuću, dok se vi sakrijete. A kada izbrojim, krećem u potragu. Koji prvi bude pronađen, zauzet će moje mjesto u sljedećoj igri." objasnila je Ludost.

Oduševljenje je poletno zaskakutalo, dok se Radost, gotovo bezuspješno, trudila uvjeriti Sumnju, koja nikome ne vjeruje u igri.

No bilo ih je još nekoliko koji se nisu željeli igrati... Istina se pitala zašto bi se ona skrivala, kad će je i onako na kraju pronaći. 

Oholost je držala da je igra glupa (a zapravo ju je ljutilo sto zamisao nije bila njena). Kukavičluk nije želio riskirati. 

"Jedan, dva, tri..." počela je Ludost brojati.

Lijenost se sakrila iza prvog kamena na putu, Vjernost je potražila zaklon na nebu, a Zavist je čučnula u sjeni Uspjeha, koji se vlastitim snagama popeo na najviši vrh stabla.

Velikodušnost se gotovo nije uspjela sakriti jer joj je svako mjesto koje je pronašla izgledalo prekrasno za nekoga od njezinih prijatelja. Kristalno jezero prepustila je Ljepoti, hlad drveta preustila je Sramežljivosti, mekoću leptirova leta ustupila je Osjećajnosti, kretanje vjetrova Slobodi... a sebi?!

Ipak, na kraju se i ona sklonila, i to u zraku sunca. 

Sebičnost je, što se, naravno, moglo i očekivati, pronašla najudobnije mjesto na svijetu, idealno samo za nju. Laž se sakrila na dnu oceana, a zapravo je bila iza duge. Strast i Požuda zavukle su se u jedan vulkan, a Zaborav... zaboravio je gdje se uopće sakrio, ali nije bitno. 

Kad je Ludost došla do broja devetsto devedeset i devet, Ljubav još nije bila pronašla niti jedno mjesto za sebe, jer joj se svako činilo zauzeto. Tada je ugledala prekrasan ružičnjak i zavukla se među crvene ruže. 

Kad je Ludost i brojila do tisuću i počela tražiti, prvo je, naravno, pronašla Lijenost koja je bila iza najbližeg kamena. Potom je začula kako Vjernost na nebu s Bogom razgovara. Strast i Požudu osjetila je u podrhtavanju uznemirenog vulkana, a Zavist je pronašla čim je ugledala Uspjeh.

Sebičnost nije ni trebala tražiti jer se sama otkrila bježeći iz svoga skrovišta, točnije, iz osinjeg gnijezda. Tražeći dalje, Ludost je došla do kristalnog jezera i odmah otkrila Ljepotu. Sumnju je vidjela kako sjedi na jednom kamenu, otkrivši se da ne bi morala nikome govoriti gdje se skrivala.

Doskora su svi bili pronađeni. Darovitost je čučala u svježoj, mirisnoj travi, Tjeskoba u tamnoj spilji, Laž ih je sve uvjeravala da je bila na dnu oceana (a virila je iza duge), Zaborav je već zaboravio da se nečega uopće bio igrao...

Ludost nikako nije mogla pronaći Ljubav. Tražila ju je po cijelome svijetu, iza svakoga stabla, grma, cvijeta, na dnu svakoga potoka i na vrhu svake planine, a kad je već skoro odustala pogled joj zastade na prekrasnom ružičnjaku. Uzela je štap i počela razmicati ruže.

Odjednom je začula bolan vrisak. Trnje se zabolo Ljubavi u oči i silno je ozlijedilo.  Ludost nije znala što bi od jada. Ispričavala se, plakala, molila da joj dopusti iskupljenje, a onda se sjetila...

Obećala je Ljubavi da će od tog trenutka zauvijek ostati sa njom. 

I tako; otkad se igra skrivanja prvi puta igrala na zemlji, Ljubav je slijepa, a Ludost joj je vjerna prijateljica.

Pet stvari u životu koje se ne mogu vratiti

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brze prošlo. Uz knjigu kupila je i paketić keksa. 

Sjela je u VIP čekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao. Kraj nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali ništa nije rekla i nastavila je čitati knjigu. U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila... 

Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirajući se ni na šta, uzimao je isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: baš me zanima što će sada napraviti!!! 

Čovjek uzme posljednji i podijeli ga na dvoje! 

Ovo je zaista previše, pomisli djevojka, šokirana uzme svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice. Kada se osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda paketić keksa još uvijek netaknut. 

Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili povrijeđeni ponos i osjećaji. 

Zaključak: 

Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali? 

Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti loše, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!! 

U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti: 

1. Kamen kada je bačen; 
2. Riječ nakon što je rečena; 
3. Mogućnost nakon što je izgubljena; 
4. Vrijeme kada je prošlo; 
5. Ljubav za koju se NE BORI.  

Gostionica "Pet Zvona"

Bila jednom gostionica koja se zvala SREBRNA ZVIJEZDA. Gostioničar nije bio kadar povezati kraj s krajem, iako je poduzeo sve kako bi privukao goste: gostionica je bila ugodno mjesto, posluga srdačna, a cijene razumne. Očajan, pitao je za savjet jednog mudraca. 

Saslušavši njegovu tužnu povijest, mudrac reče: "To je vrlo jednostavno. Moraš promijeniti ime svoje gostionice." 

"Nemoguće!" odgovori gostioničar. "Kroz pokoljenja zvala se SREBRNA ZVIJEZDA i tako je poznata u cijelom kraju." 

"Ne", reče mudrac odlučno. "Moraš je nazvati PET ZVONA i objesiti šest zvona iznad ulaznih vrata." 

"Šest zvona? To je glupo. Čemu bi to služilo?" 

"Pokušaj i vidjet ćeš", reče mudrac smiješeći se. 

I tako je gostioničar pokušao. I vidio je ovo: svaki putnik koji bi prolazio pokraj gostionice ušao bi u nju da upozori na zabunu, a svaki je mislio da nitko drugi to nije opazio. Jednom ušavši bili su iznenađeni srdačnošću posluge i ostali su da se okrijepe, i tako su ugostitelju pribavljali zaradu koju je dugo vremena uzalud tražio. 

Takav je svijet, takav je zakon života

Neki dječak je hodao uz obalu rijeke i ugledao je krokodila zapletenog u mreži. Krokodil mu reče: Smiluj mi se i oslobodi me. Možda izgledam strašno, ali znaš, to nije moja krivnja. Takav sam stvoren. Ali, kakav god bio moj izgled, ipak imam majčinsko srce. Došao sam jutros ovamo u potrazi za hranom za svoje mlade i ulovio sam se u ovoj zamci. Dječak reče: Ah, kad bi ti došao pomoći ti bi me zgrabio i ubio. Krokodil odvrati: Zar misliš da bi to učinio svojem dobročinitelju i osloboditelju? I tako je krokodil uvjerio dječaka da ga oslobodi iz mreže, i dok ga je dječak oslobađao krokodil ga zgrabi. Ulovljen u krokodilove ralje dječak reče: Tako mi dakle vraćaš za moje dobročinstvo? Krokodil reče: Nije to ništa osobno, sinko. Takav je svijet, takav je zakon života. 

Dječak se nije složio pa mu krokodil reče: Želiš li možda nekoga pitati da provjeriš? Dječak ugleda pticu koja je sjedila na obližnjem drvetu pa je upita: Ptico, govori li krokodil istinu? Ptica reče: Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednog sam se dana vraćala kući s hranom za svoje mlade ptiće. Zamisli moj užas kad sam ugledala zmiju kako puzi uz stablo ravno prema mojem gnijezdu. Bila sam potpuno bespomoćna. Zmija je proždirala moje mlade jednog po jednog. Vrištala sam i vikala ali ništa nije koristilo. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet. Vidiš? , reče krokodil. Ali dječak reče: Daj da pitam još nekog. Krokodil reče: U redu. Hajde, pitaj. Jedan stari magarac prolazio je uz obalu rijeke. Magarče! , reče dječak, Evo što krokodil kaže. Je li u pravu? Magarac reče: Krokodil je potpuno u pravu. Pogledaj mene. Radio sam i robovao svojem gospodaru cijeli svoj život, a jedva da mi je davao dovoljno da preživim. Sada kada sam star i beskoristan, pustio me je s uzde, i sada lutam po džungli čekajući da me zaskoči kakava divlja zvijer i privede mi život kraju. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet. 

Vidiš? , reče krokodil, Idemo! Dječak reče: Daj mi još jednu priliku, zadnju priliku. Dopusti mi da pitam još jedan stvor. Sjeti se kako sam dobar bio prema tebi. I krokodil reče: Dobro. Tvoja zadnja prilika. Dječak ugleda kunića koji je onuda prolazio pa ga upita: Kuniću, jel' krokodil u pravu? Kunić sjedne i reče krokodilu: Zar si to zaista rekao? Krokodil reče: Jesam. Čekaj malo., reče kunić, Morat ćemo to raspraviti. Dobro., reče krokodil. Ali kunić reče: Kako ćemo raspravljati kad imaš dječaka u ustima? Pusti ga. I on bi također trebao sudjelovati u raspravi. Krokodil reče: Stvarno si pametan. Pobjeći će mi čim ga pustim. Kunić odvrati: Mislio sam da si razumniji. Ako pokuša pobjeći, možeš ga ubiti jednim udarcem svojega repa. U redu., reče krokodil i pusti dječaka. Čim ga je krokodil pustio, kunić poviče: Bježi! I dječak pobježe i spasi se. Kunić tada reče dječaku: Sigurno voliš krokodilovo meso, a i ljudi iz tvog sela sigurno bi voljeli dobar obrok. Nisi oslobodio krokodila do kraja. Veći dio njegovog tijela još je uvijek zamotano u mreži. Idi u svoje selo i dovedi sav narod, pa pripremite gozbu. I dječak učini točno tako. Ode u svoje selo i pozove sav narod. Došli su sa sjekirama, kolocima i kopljima, i ubiše krokodila. Došao je i dječakov pas, i kad je vidio kunića, stao ga je ganjati, i zadavi ga. Dječak je stigao prekasno, i kad je vidio kako kunić ugiba, reče: Krokodil je bio u pravu. Takav je svijet, takav je zakon života. 

Zašto se smiješ kad te vrijeđam

Bio jednom jedan učenik kojemu je učitelj, glasoviti grčki filozof, povjerio čudan zadatak. Zapovjedio mu je da dadne novac svakome tko ga uvrijedi u razdoblju od tri godine. Silno čeznući za prosvjetljenjem, učenik je činio točno onako kako mu učitelj zapovjedi. 

Kad je ova poprilično duga kušnja bila završena, gospodar pozva mladića k sebi i reče mu: "Sada možeš ići u Atenu jer si spreman učiti mudrost." 

Sav ponosan, učenik se uputi prema Ateni. Prije nego je ušao u veliki grad ugleda, zasigurno, mudra čovjeka kako sjedi na vratima vrijeđajući svakoga tko pristigne. Naravno, kad je ugledao učenika, i njega stade vrijeđati. 

"Hej", vikao je na učenika. 

"Kako samo možeš biti tako ružan i glup? Nikad ranije nisam vidio da netko izgleda tako blesavo." 

Ali umjesto da se brani ili napada, učenik prasnu u smijeh. "Zašto se smiješ kad te vrijeđam?" upita mudrac. 

"Zato", 

reče učenik, 

"jer sam pune tri godine plaćao ovakve pogrde, a sad mi ih ti daješ besplatno!" 

"Uđi u grad," reče mu mudrac. 

"Tvoj je!"